nedjelja, 01.11.2009.
Can't be what your idols are.
Još uvjek puna dojmova, odlučih napisati post. Svjesna da će ga pročitat 3,4 ljudi al koga briga. 3 mjeseca su prošla od mog posljednjeg javljanja..da, vrijeme leti. A i osjetim to. Svaki put kad se okrenem oko sebe a okružuju me crveni, išarani zidovi sobe koja prije nije bila moja, svaki dan kada dođem iz škole sa ključem u ruci jer sam sama kod kuće, svako jutro kad nema kopeca koji bi me budio svojim neugodnim škakljikanjem ili nekim neartikuliranim zvukovima. Eh, da, puno se toga promijenilo.
Sanja je upisala faks. Prijemni su joj prošli više nego dobro pa je bila glavna tema u svim obiteljskim razgovorima duže vrijeme. Neka, zaslužila je to i sretna sam zbog nje. Konačno je i odselila u dom i poečela odlazit na predavanja. Nestrpljivo sam čekala prvi vikend kad će doć i ispričat mi kako to sve izgleda. Nije previše oduševljena situacijom koja se svodi na hrpu papirologije koju su ti inače sređivali roditelji, preveliku dozu samostalnosti, odgovornosti i snalaženja u nepoznatom..nadam se da je to samo prvi dojam te da će s vremenom promijenit mišljenje.Poslije svih tih priča morala sam se sama uvjerit kako situacija izgleda, barem iz moje perspektive.Spajanje ugodnog s korisnim uvjek je bilo najbolje rješenje. Mjesec dana čekanja konačno se isplatilo. Došao je i taj petak. Konačno sam imala prilku vidjeti i osjetit bar jedan dio tog famoznog "studentskog života".
Oduvijek sam voljela Osijek. Ne samo kao grad već i ljude u njemu. Onu njihovu hladnoću prema strancima, nezainteresiranost, nedoživljavanje drugih. Želim biti dio takvog društva, takvog života. Života koji je totalna suprotnost malom mjestu u kojem svako svakog zna, u kojem svi sve znaju, u kojem svi sve komentiraju i stvaraju same sebe po uzoru na druge, u kojem je 90% ljudi bez vlastite osobnosti. Želim pobjeći od svega toga, što prije.
Vlakovi. Dugački, ružni, glasni vlakovi sa prljavim sjedalima i prozorima. I kompliciranim vratima. Zašto su ih konstruirali tako da nama koji smo malo manje sposobni otvoriti ta čuda otežaju život? Ne volim vlakove. I one bezobrazne konduktere koji kao da su zaposleni samo da ti zagorčaju život. Petak je ujedno bio dan za suočavanje sa mojim najvećim strahovima. No, koliko god to strašno bilo, preživila sam, i isplatilo se..
Nakon dosta hodanja od jednog do drugog kraja Osijeka, napravili smo sljedeće :
- najeli se u bendeku
- bili kod Karoline u salonu
- otišli do Sanjinog doma (oduševljena sam)
- tražili Mikeca i Mađu koji su se uspjeli izgubit u Osijeku
- našli gore navedene bisere
- bili kod Kopeca u stanu po cuge, skrenili u trgovinu po još cuge
- grupno okupljanje kod Kuzme i Sanje u sobi
- glasno slušanje glazbe, smijeh, zajebancija
- hodanje. puno hodanja
- mini teatar
Oko pola 11 počelo je ispunjenje mog vikenda. New Found Power je ime benda, tribute benda, grupi zvanoj Pantera. Došli mi ćut kak likovi sviraju.Mom oduševljenju nije bilo kraja. Prostor, ljudi, glazba, atmosfera..sve je bilo jednostavno savršeno. 2 sata čiste uživancije u najjebenijom svirci ikad. Slušat uživo grupu koju jednostavno obožavaš, okružen ljudima koji dijele to s tobom, stajat u prvom redu, iz sveg glasa pjevat najpoznatije i najdraže ti lyricse i bengat ko kreten dok ti vrat ne otpadne - neprocjenjivo.
Još jedno iskustvo koje će ostat zapamćeno dugo vremena, definitivno.
ponedjeljak, 27.07.2009.
All we need is just a little patience...
Ležim na krevetu, glazbom razbijam tišinu, monitorom razbijam mrak, tipkanjem ubijam dosadu, pola 5 ujutro, početak je novog tijedna. I tako dok sjedim i razmišljam koliko još minuta treba proći da postanem umorna, zatvorim oči i konačno zaspem, odlučih napisati nešto.
Shvativši da je kraj sedmog mjeseca, osvrčem se na blisku prošlost i analiziram. Opet, da. Ali to sam samo ja. Ona koja uvjek traži objašnjenje, ona koja za sve mora imati razlog, ona koja definira.
Onaj strah da neću iskoristit praznike, slobodu koju sada imam, strah od dosade, strah od monotonije, sada zauzima gotovo neprimjetno mjesto u mojoj glavi. Ne, nisu ga otjerali veliki koncerti i nešto tako neočekivano da sam još uvjek pod dojmovima, ne, otjerala sam ga ja. Ili to samo tako kažem, neznam. Samo znam da sam sretna. Sretna jer nisam bila u pravu kad sam bila pesimist, jer me opet vesele sitnice, jer se mogu osvrnut na zadnjih mjesec dana i reći da sam se dobro provela, upoznala nove ljude, smijala se do suza, napila se i pravila budalu od sebe (zar postoji nešto ljepše od toga? 
), popravila odnose sa ljudima, dolazila kući u 8 ujutro, plesala onako da mi noge otpadaju idući dan, pjevala iz sveg glasa ( iako znam da to nije ugodno za slušat ), opet zavoljela bambus i još milijun stvari koje su se promjenile, tako nebitne a tako puno znače. Volim promjene, volim sve što se izdvaja, sve što odskače od "normalnog", od rutine, od uobičajenog, volim raznolikost.
Istina, i dalje znam biti razdražljiva, bezvoljna i neraspoložena, ali sve je to tako jer, kao što me sitnice znaju veselit, isto tako znaju me i spustit, naživcirat..kao i svakoga, vjerujem. Dosta filozofiranja.
Svega je bilo proteklih dana. Od brojnih svirki na kojima sam se trudila maksimalno zabavit (jer petak je za mene uvijek bio i ostat će mi u pamćenju kao bolji dan za izlaske nego subota), pa do velikih i malih alkoholiziranja, smijanja i besmislenog filozofiranja, brojnih nedjelja provedenih u sokolu, velikih pizza koje su zapravo male ( ili obrnuto nisam sigurna 
)....i još dosta toga.
Još mjesec dana do početka škole i masovnog sekiranja glede istog, dakle to treba iskoristit što bolje, a sudeći po prognozama nebi trebalo bit problema. Pijanke, gitarijade, kampiranja, rođendani, slavlja svih mogućih vrsta...bolje ne može..kako god, izvješće će bit ovdje kad sve to prođe. A dotad, treba uživat.
četvrtak, 25.06.2009.
I'm floating downstream that damned river again..
Eto ajde, nakon toliko vremena, pokušat ću složit neki post. Ono što smo svi čekali, konačno je tu. Škola je završila, 6 se mjesec bliži kraju, a pred nama je ljeto koje treba iskoristit što bolje je moguće. Pesimist ili ne, nešto u meni bilo je uvjereno kako će ovo ljeto biti dugo i neispunjeno, ali sad, nakon nepunih mjesec dana praznika, mogu reći da sam poprilično zadovoljna kad se osvrnem na vrijeme koje je prošlo odkada je škola završila. Kampiranja na jezeru, koncerti i još razno razne sitnice bile su sve samo ne pokazatelji dosade. Iako se svaki moj dan svodi na otprilike isti kalup, razlikuje se po nekim detaljima koji ga obilježe, i to mi je sasvim dovoljno. Kad se sve zbroji i oduzme, pola dana prespavam, a pola dana nisam kod kuće. Ostatak slobodnog vremena provodim ovdje, na internetu, slušajući glazbu i tražeći neki izvor zabave. Onda dolazi vikend, koji više nije tako monoton i nezanimljiv, jer ljeto samo po sebi nudi više mogućnosti. Ako ništa, barem nismo svi nagurani u jednu birtiju. Sjedimo na vrućem asfaltu pod vedrim nebom, ili smo u prirodi i slušamo sove kako narušavaju onu neugodnu tišinu. Sasvim dovoljan razlog da se osjećam sretnom.
Što se tiče već spomenutog pesimizma, to će mi zauvijek ostati misterij. Za sebe uvjek govorim da sam "realni optimist" jer na život nemogu gledat iz loše perspektive i nikada se ne nadam lošemu. Ali ozbiljno počinjem razmišljati da se to promjeni. Previše sam se puta razočarala u taj svoj "optimizam" i svaki put je sve gore i gore. Kako se veseliti dobrim stvarima u životu, ako u podsvijesti svi znamo da iza svake dobre, dolazi barem jedna loša? Neznam kako je to kod vas, ali uvjek kad pokušam sagledat svoj život, i budem zadovoljna onim što sam napravila, sve se to promjeni dok trepnem, sruši se kao kula od karata. I svaki put ponovno, a karata je sve manje.. Da li je tu dijelom kriva i moja naivnost koja mi se svaki puta odbije u glavu? Neznam. Zašto ja nisam jedna od onih koji uče na vlastitim greškama? Jer moje se pogreške uzastopno ponavljaju, svaki put, a problematika je ista kod svake. Znam samo da mjenjam svoj pristup prema ljudima, svima oko sebe, jer krajnje je vrijeme za to. Totalno sam iskvarena osoba, sebična sam i nemogu pokazati svoje osjećaje, ali i ono malo dobrog što u meni ima, što pokazujem drugima, oni zloupotrebljavaju. Iskrenost? Prijateljstvo? Povjerenje? Sve manje vjerujem u značenje tih riječi..
utorak, 31.03.2009.
And fires are keeping the light.Burn, my friend...
Eto nakon nešto vremena, post. Svjež početak novog dana. Ponoć je i 40 minuta. Sjedim na krevetu, gledam u stol prepun knjiga, a sam pogled na njih me, tako reći, deprimira. Kemija, matematika, kemija, kemija…matematika.Trebao mi odmor od „učenja“ koje je trajalo nepunih sat vremena, pa se prihvatih tipkanja da ne zaspem.
Zadnjih 2 tjedna bilo je suviše čudno živjeti u mojim okolnostima. Mama je gotovo svih 14 dana bila kod bake, pa smo ja i Sanja imale priliku iskusit taj famozni samački život. Recimo da i nije tako bajno ko što većina nas misli. Ok, nismo umirale od gladi ili tako nešto, ali razlika se i više nego osjetila. Bilo je robe po cijelom stanu, nitko nije vikao na mene zašto pušim, zašto ne učim i takve sitnice. Snašle smo se mi, ali opet fali ti ono svakodnevno zanovjetalo što hoda za tobom i prigovara. Sanja se okušala u svojim kulinarskim sposobnostima što je ispalo i više nego dobro. Saznali smo da duboko u sebi skriva talent nekog vrhunskog neotkrivenog kuhara. Što je plus u svakom slučaju ako mene pitate. Ja se nisam upuštala u nikakvo eksperimentiranje takve vrste, držim se svojih palačinki koje svi vole jest i to mi je sasvim dovoljno. Nakon nekih mjesec dana, nisam vikend provela doma uz društvo tv-a i brainwashing stvari na netu. Slavio se naime, rođendan. Ni više ni manje nego moj. Suma sumarum, ok je prošlo. Nisam se ubila ko svinja, al ekipa bila super i sve skupa mi je super sjelo s obzirom na očekivanja. Nije bilo onih cjelovečernjih naslikavanja (ili sam ih ja, na sreću, propustila) samo poneki blic Kopecovog mobitela. Ali s opravdanjem jer atmosfera u sokolu je bila odlična. Obožavam raspjevane, vesele ljude. Čak i ako su pijani, nije bitno, samo nek su veseli. To mi odma popravi raspoloženje. Zanimljivo je to, što sam mogla vani ostati do jutra, a došla sam doma u čak pola 3. Eh, tako to ide, dok ti netko nešta brani onda je zanimljivo, kad ti je dozvoljeno, onda nemaš previše volje. A uostalom, ljudi se razišli pa da ne duljim..
Proteklih dana svašta nešta se događalo, ali neizostavni za spomenit je prošli ponedjeljak. Profesori se uputili na nekakvu predstavu u os, pa nastava trajala 3 sata kraće nego inače. Reko super. A u školi totalna anarhija. Ljudi usred sata lutaju po hodnicima, zbunjeni svi, jel zvonilo, nije, je, nije, ma ludara. Na satu niš ne radimo, zajebancija. Jožica nam pije krv, pa mi njoj još više. I tako to u krug. Sve u svemu super je taj dan bio, da je svaki takav hmm..savršeno.
Zadnjih sam si dana sva čudna, ko trudnica. Mjenjanje raspoloženja učestala pojava. To je sve od onog svakodnevnog stresa zbog škole, ocjena i svega što se uz to može skupit. Trebaju mi ovi uskršnji praznici. Da se odmorim od svega i onak probudim u 12, pol 1 znajući da ne kasnim, da nema nastave, svih onih ljudi na hodnicima, zujanja na nastavi i sl. O da, jedva čekam tih blaženih 10 dana.
Da i ovo privedem kraju, bacam se na učenje uz cigarete, kavu i užasno savršene zvuke Haggarda. Za dobro jutro.
…
Tijekom odlaska na poslijepodnevnu kavu danas, eto nešta što je ostalo zabilježeno poslije kratkotrajne kišurine.
srijeda, 11.03.2009.
Vikend s ekipom? .. Ili samo ubijanje dosade?
Hmm da. Tema ovog posta bio bi dojam koji sam dobila zadnjih par vikenda. Ok, malo više od „par“ vikenda. Sve mi se ovo počinje sve manje sviđati. Ova sredina, ovi ljudi i njihovo ponašanje, pojam zabave, mjesta za izlazit..sve je polako ošlo u k. Sve je bilo u redu do prije par mjeseci. I od onda, svaki vikend vrti se ista priča. Naša bajna „ekipa“ će se lagano razić kak mi se čini, samo je pitanje vremena. Subotnji izlasci sveli su se na naslikavanje, prodavanje magle od jednog do drugog separea, pa onda trčkaranje po birtiji unutra – van itd. Ljudi moji, nećemo uvjek bit u ovim godinama, nećemo uvjek imat ovo što sad imamo, ovu slobodu i zajebanciju, a kak mi se trenutno čini, malo vas to zna cijenit. Uspomene iz srednje škole će vam bit dosađivanje, svaki vikend isti od početka do kraja. Zapitajte se kad ste se zadnji put dobro proveli vani? Ili vama pojam zabave predstavlja ovo što radite proteklih subota? Koja je svrha?? Od mnogih stvari koje mi nisu jasne što se tiče moje generacije, ovom prilikom namećem samo jednu – koja je svrha vašeg izlaska subotom? Biti viđen? Biti primjećen? Strah da ne propustiš nešto bitno? Ili nešto treće..Sve u svemu, malo bi vas reklo da im je svrha izlaska izać s ekipom i dobro se zabavit. Jer iskreno, malo vas to uopće i pokušava vani. U kome/čemu je problem? U nama samima. Ovom prilikom izdvajam sebe kao dio ove povodljive zajednice. Pomalo je nevjerojatno da od toliko ljudi, mal je postotak nas kojima ovo ne odgovara. Jer meni nije cilj izać van da bi se slikala pa da to drugi dan svi gledaju na face-u, meni je cilj dobro se zabavit, zajebavat, popit. I to i radim. Samo, žao mi je što većina vas to propušta. A kad dođem u sveti vam Blues, sve što vi tamo radite jest sjedite i kukate kak vam je dosadno. Probudite se gad demet ! ! Pa, mislim da je vrijeme da se pokrenete i sami nešta poduzmete. Jer, neće niko tebe zabavljat. Kak si napraviš tak će ti bit. Dakle dragi moji, birajte kakav vikend si želite. Sve je na vama. Poanta ovog posta je da mislim da je krajnje vrijeme da se organizira neka kolektivna pijača, zajebancija sa društvom, umjesto da se svi ograničite na jebenu birtiju punu ljudi i trčkarate od wca do terase cijelu večer. I da, da vas bole oči u nedjelju od blica jebenog. Slažem se, jako ste lijepi i fotogenični, svi redom, ali ruku na srce, pretjerujete s tim slikanjem. Samo predlažem, za promjenu, da se svi zajedno zabavimo ko ekipa, ako to uopće i jesmo.
srijeda, 04.03.2009.
Nešto staroga, nešto novoga..
Eto nakon dugo vremena, odlučila ja opet pisat blog.
Zašto? Pa , razloga nema previše, samo zato da imam gdje pisat kad imam inspiracije ko sada.
Iako je ovo više ubijanje dosade nego inspiracija al ajd..računa se.dakle, prvo slijede neki stari postovi napisani nedavno..pa evo prvoga..
Dakle, skoro će 2 sata, ponedjeljak popodne, sjedim u hladnoj, dosadnoj i pustoj prostoriji za dežurne učenike sa slušalicama u ušima, pojačanom glazbom da čujem i nju, i razgovore skupine ženskih koje imaju slobodan sat, mislim da su cvječari u pitanju.
Ludnica. Treba mi komad papira i olovka da mogu nešta radit. Crtat, pisat, nije bitno. Samo da smanjim dosadu. Moram čekat još par minuta da naiđe netko kog znam da me zabavi jer trenutno krepavam, psihički. Sad bi se neki pitali, čemu uopće pristajanje na dežurstvo kad je atmosfera ovako ustajala i dosadna? Recimo to ovako, imam previše komada, a sjedit na nastavi na kojoj ne slušam ništa kako god okrenem, samo povećava rizik da se poveća i moj broj nepoželjnih ocjena. Sadim vinograd, na dobrom sam putu. Ne znam koliko točno negativnih ocjena imam (ok lažem al nepotrebna informacija) al znam da stanje postaje poprilično loše. Pa se eto odlučim taj jedan dan presjedit onako, beskorisno, bez cilja i razloga, bolje nego slušat iste dosadne likove na nastavi dok seru onak bezveze a ja blejim u prazno. Nema baš previše smisla sve to, znam. Jedna stvar je sigurrna, zaradit ću neku prehladu ovdje jer stalno otvaraju jebena vrata pa mi piri hladno po leđima !
3 sata i 5 minuta. 3 je sat. Drugih 40 minuta je prošlo začuđujuće brzo što sam primjetila jer za razliku od prvog sata, drugi sat sam pogledala možda samo 3,4 puta kolko ima do zvona. Odlučila sam se napravit nešta korisno umjesto da samo sjedim i prodajem maglu pa sam eto, napisala Aci zadaću iz latinskog. To mi nikad nije veliki problem jer ju izmišljam iz glave :) Bar sam si skratila vrijeme. Trenutno imamo tj. oni imaju biologiju pa sam otišla do razreda da me se ljudi ne zažele previše jer sam ih do hola čula kak plaču svi zamnom (strašno, skulirajte se). Ona luđakinja nije naravno ni skužila da ja tamo „pužen“ po razredu dok se sakrivam od nje, što nema smisla jer me nebi skužila da sam se na stol popela. Eh da, sad eto opet sjedim na onoj istoj neudobnoj klupi slušajući Darknesse, pojela sam slanac, pa sad čekam veliki odmor da odem zapalit da si popravim dan :) ludilo
5 sati i 50 minuta. Poludit ću. Ova klupa je postala tolko neudobna pa mi se cijeli školski sat svodi na to da se vrpoljim po njoj u nadi da ću se „udobno smjestit“. Bez uspjeha do sad. Malo mi fali da sjednem na pod. Po školi se stalno motaju neka djeca, valjda su imali roditeljski ili nešto slično, pa sad stalno ulaze i izlaze ko bez pameti, otvaraju vrata širom dok se ja smrzavam, zaljepljena uz radijator. I to u zimskoj jakni. Neotesana đubrad. Koda su se u čamcu rodili. I jebeni radijator me žulja pun k. sav je špičast i neudoban. Idući put nosim jastuk definitivno.
Zadnjih pola sata kojih moram presjedit ovdje. Vrijeme prolazi pre sporo. Dolazim u iskušenje da odem odavde jer nitko ne bi ni skužio, aj ajd, žrtvujem dragocjene trenutke života svog, pa ostajem do kraja. Sad sam se lijepo nasmijala Daliji i Dajani, malo su me razvedrile moglo bi se reć. No, nedugo zatim, atmosfera je naglo splasnula. Slušam Panteru i kontam šta ću kad dođem doma. Dobro pa sam danas saznala da je sutra lektira koju naravno nemam ni posuđenu a kamoli napisanu jer se nitko od 19 ljudi iz razreda to nije udostojio spomenit za nas koji nismo na „ti“ sa takvim stvarima tipa testovi, lektire, zadaća..Inače to saznam preko neta ili telefona u krajnjem slučaju ali sad..ništa ! hvala kolege moje, al eto sad kad sam javno priznala da sam nesposobna pamtit sve te informacije koje dobijemo tijekom sata, lijepo bi bilo da me ubuduće netko obavijesti :) kao zaključak nameće se jedino riješenje : markiranje. Nije da mi teško pada, al ne smijem se naviknit moglo bi bit kobnih posljedica. Dakle, sutra 1. sat, 0 bodova. Sutra slijedi ispravak iz matiše, nikak na zelenu granu s trigonometrijom pa je i iz tog pala kulja. Ajde ajde, zvoni više ! !
